O CRTEŽU ili Mirila davnine

Tijek vremena i nove tehnologije koje se pojavljuju s njim, pa analize okrenute recentnosti i savjeti koji ih prate, mnoge stvari iz prošlosti sve više potiskuju u zaborav. Ne znam, zna li itko danas vrijeme bez televizora i bez interneta? Nije to bilo baš tako davno, dapače, ali već sutra će svijet biti apsolutno određen s novim medijima.

 

Ništa se neće dogoditi ako ne bude objavljeno kao vijest na televiziji, a života i življenja neće biti ako ne budu dostupni na internetu. Tako se čovjekovi krugovi vrte u beskraj. Jedni zaboravljaju kako bi drugi mogli to uskrsavati i u novim oblicima obznanjivati svijetu. Crtež je jedan od školskih primjera takvog povijesnog gibanja, primjer između davne, najviše poštovanosti i današnjeg, krajnjeg omalovažavanja.

Crtež je bio na korijenima novog vijeka respektabilna i apsolutno cijenjena vrsta likovnog izražavanja. Majstori su renesanse sklapali ugovore s učenicima o poslušnosti i radinosti, s jedne strane, a na drugoj su bile nagrade od dukata i crteža. Crtež je bio majstorska privilegija, majstorski zapis, majstorski plan, majstorski nauk, a tek je dobar učenik mogao dobiti koji crtež od majstora i ponijeti ga na svoj put samostalnosti i osobnog majstorstva. Majstor je učio svoje sljedbenike sa štapićem u pijesku, kasnije s ugljenom na kamenu ili s kredom na ploči, a papir je bio skup i rijedak medij na kojemu su se ovjekovječivala samo majstorska rješenja dugoročnih problema.

Nekada je crtež bio gotovo tabu i rijetkost, a kroz vrijeme, s tehnologijom pojeftinjenja svih materijala, pa i papira, zapao je na margine interesa rada, zanimanja, postojanja, a da ne govorimo o potražnji i cijenjenosti kod kolekcionara i galerista! Međutim, crtež je sveprisutna likovna vrst i vjerojatno je on jedini element i jedina vrsta jedini oblik izražavanja koji i arhitekte čini likovnjacima, da ne kažemo umjetnicima, ali to je jedna druga tema.

U povijesti smo zakoračili ispred crteža Mirka Tomaića, ispred jednog začudno koherentnog i bez oscilacija, zatvorenog, jedinstvenog i izniveliranog opusa smirenog oka i pedantne ruke. Crteži Mirka Tomaića nisu crte i geste po papiru, nisu predstave virtuoznosti metijea, nego su izgrađeni svjetovi i preslici autorske osobnosti na motivima slikarstvu primjerene cjelovitosti, sveobuhvatnosti i rječitosti. Crteži Mirka Tomaića su monokromne slike tankoćutnih svjetlosnih razlikovanja motiva i ambijenta, ali i alata, sredstava i materijala.

Rukopis je na crtežima ispred nas zatajan, ali istovremeno i eksplicitan. Vrlo često je to šrafiranje sjena u paralelnim potezima, sve do minuciozno zaustavljene ruke u granicama koje stvaraju bijelo crtovlje oluka i greda ili prelaze u grančice grmlja ili krošanja, ali rijetko opisuju obrise ili omeđuju siluete detalja. Težina ruke ili pritisak olovke na papir, pa njegova struktura granula ili tkanja, stvaraju zadivljujuće volumene u cijelom spektru sjena, gdje se razlikuje bjelina snijega ili vapna od svjetline neba, vode ili sivila magle. U rasponu tonova, od bjeline papira do duboke tame meke olovke, Mirko Tomaić varira sustav planova u vibrantnu doživljajnost. Najtamniji tonovi s bijele podloge vizualno iskaču u prvi plan, to je stari zakon promatranja. Međutim, ovdje neka fasada ili gradina imaju tamne prozore, ali ne kao ispupčenja, budući je cjelini pozadina u sjeni, ali opet na kraju kadar završava u boji papira. Na taj način sve vibrira, titra i svaki pogled inicira novi doživljaj.

Posebnost crtačkog opusa Mirka Tomaića još su i njegovi kadrovi, odabiri motiva i rezovi. Ima nešto zajedničko između aranžmana u kuhinji ili ateljeu, i stogovi sijena ili slavonskih šorova, pa preko Samarskih stijena, Brinja i Perušića, sve do ličkih polja, Gospića, Senja, Baških Oštarija. Uvijek je njegov odabir poseban, ili po trenutnoj neponovljivosti i rijetkosti, ili u detalju povijesne nataloženosti, kao strepnje od moguće prolaznosti. To su oni kadrovi koji gube jasnoću prema rubovima, nestajući u magli i ostavljajući nas same u atmosferama i s osobnim dojmovima.

Uplovili smo u opus mira i tišine. Sve oko nas je slutnja usamljenosti i muk neminovnosti ili usuda. Nema nikoga na šoru, plast stoji sam za sebe, Ratkovo sklonište čeka namjernike, a pored Brinja i kule u Perušiću samo prolaze oni koji se ne osvrću i ne zastaju. Mirko Tomaić sjetio se u svojim tišinama i davninama starih krovova, napuštenih vodenica, mostova koje su putovi obišli… kao da je svemu dao jednu dimenziju velebitskih mirila…

Đuro Vanđura,

2002

Click me