Opus slikarskog kontinuiteta

Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi, u virovitičkom Gradskom muzeju 1993. Godine, Mirko Tomaić se uspješno predstavio kao autor sa širokim osjećajem za mogućnosti likovnog iskaza.

Sedamdesetak izloženih radova pružalo je uvid u njegove skulptorske, crtačke i slikarske radove. Ipak, njegovim stvaralaštvom dominiraju slike, u tehnici pastela, s dva dominantna motiva. Ranije su to bile mrtve prirode, upravo kojima je Tomaić i stekao reputaciju autora s rafiniranim slikarskim senzibilitetom. Postepeno krajolik postaje središnji motiv njegova rada, a ovom novom izložbom Tomaić pokazuje zaokupljenosti i doseg unutar svog recentnog ciklusa.

 Suzdržan i smiren rukopis, meke pastelne fakture s punom atmosferom i nadasve vještim svjetlom, tek u sveukupnosti izložbe odaje autorove duhovne profilacije. Tomaićeva koncentriranost ili čak njegova osobna slikarska zarobljenost motivom krajolika, unutar kojih diskretno varira sadržaj forme od tihog i jednostavnog do putenog i blago pokrenutog, u izvjesnom smislu predstavlja bijeg od stvarnosti u one sfere postojanja koje su odavno utkane u njegovu svijest i koje on uporno njeguje i čuva. Tomaić nas uvodi u svijet idealnog predznaka i snažnog ambijenta kojeg je stvorio i kojeg čuva samo za sebe. To je svijet koji svojim obličjem samo prividno podsjeća na „ovu“ stvarnost.U suštini to je svijet „one“ stvarnosti koju je likovna terminologije odavno imenovala nadrealizmom. Igrajući se s formama na način da one ponekad više, a ponekad manje nalikuju svojim ovosvjetovnim pandanima, Tomaić otkriva sadržaj i intenzitet dijaloga između njegova dva osobna „ja“. U tom svijetu nadrealnog sadržaja stogovi sijena ponekad neusiljeno poprimaju oblik kruške (asocijacija na mrtve prirode), dok se čupavo i meko grmlje zajedno s planovima šuma nalazi na granici apstraktnog. Sa pojasa osebujnog neba često viri dramatska točka koja zajedno s kolorističkim distanciranjem od realnog sadržaju daje dinamiku.

 U svom slikarskom kontinuitetu od dvadeset godina Tomaić je postupno, ali sigurno stekao afirmaciju u širim slikarskim krugovima. Odbacujući neobaveznost i usmjerivši svoje duhovne i slikarske preokupacije ka složenijim izazovima suvremenog slikarskog trenutka, on je svojim tehničkim i sadržajnim dosezima definitivno odbacio amaterizam kao predznak svoga rada.

 Josip Mikolčić,

povjesničar umjetnosti, 1997

Click me