U ozračju nadrealne vizure

Slikarski kredo i samozatajna stvaralačka i umjetnička osobnost Mirka Tomaića potvrđuje ga kao jednu nezaobilaznu kreativnu ličnost u okviru Virovitičkog likovnog kruga, izraslu na bogatim zasadama svoje vlastite likovnosti i talenta. Izrađuje crteže u olovci i slika pastelnim bojama u hiperrealističkom maniru, u ozračju nadrealne vizure; u tonski prebogatom registru skoro opipljivog volumena i plasticiteta dosljedno izraženog na mrtvim prirodama.

On polazi od mirisnih i osebujnih materijalizacija: jabuka, bresaka, dunja i otvorenih plodova divljih kestenova, koji plijene svojom ljepotom i savršenošću u perfekciji izvedbe, do toga da svojom pojavom prerastaju realan oblik i prelaze u jedno više značenje filozofske simbolike postojanja života – viđenog u otvorenoj ljusci divljeg kestena ili u interakcijskom odnosu dviju jabuka.

Tražeći možda nešto drugo, u artističkom smislu, na svojim slikama ili baš tu iluziju nadrealnog, stekao je stanovitu popularnost slikara „mrtvih priroda“, usavršavajući na njima konkretizaciju oblika do njegove unutarnje nužnosti. Njegove jabuke ili bilo koji drugi plod predstavljen na mrtvoj prirodi pruža osjećaj savršene iluzije volumena. Kod naslikane glavice crvenog luka osjeća se svaka njegova tanka košuljica koja ga obavija, položena jedna preko druge izgleda tako stvarno kao da se radi o trećoj dimenziji. Tu vizualizaciju oblika u tako izražajnom kiparskom volumenu i permanentno insistiranje na takvom postupku u slijedu njegovih radova, dovelo je ovaj likovni rukopis do određenog stilskog obilježja. Realnu iluziju opredmetovane stvarnosti postavlja u nerealni prostor slike, namjerno ili slučajno dajući joj nadrealne konotacije zagonetnog karaktera. Plasticitet volumena i prašnjavi, lirski i magličasti sfumato s lukova, jabuka i bresaka prenosi kasnije i na svoje sve brojnije – pejzaže koji u posljednje vrijeme svojom zastupljenošću u njegovom radu preuzimaju izrazitu dominaciju u broju, formatu i likovno estetskim sadržajima ujednačene tonske orkestracije. Kompozicijski i sadržajno pejzaži proširuju njegovo polje interesa, pomičući tako autohtonu stvaralačku i istraživačku usmjerenost na jedan izuzetan i bogati dio podsvijesti i mašte: na njegovo djetinjstvo. Tu se rađaju još neviđene zelene livade, šumoviti obronci i panorame ličkih polja s karakterističnim stogovima sijena, sa zelenim grmolikim loptama na livadama i sjenovitim udaljenim pastelnim šumama i proplancima čudesno omeđenim smeđim i plavim formama poput paučinastih maglenih oblaka iz njegovog dječačkog sna. U ovo područje pejzažnog slikarstva Mirko Tomaić ulazi s kompletnom i cijelom osobnošću svoje likovne opservacije, sa specifičnim načinom slikanja u tehnici suhog pastela s osobinama vrsnog vrtača i slikara izbalansirane tonske modulacije (zelene, smeđe i plave game). Zelena vrata njegova djetinjstva otvaraju mu riznicu nezaboravnih predjela s najosebujnijim i najmaštovitijim krajolicima, cjelovitih likovno estetskih doživljaja i sadržaja koji će dostojno stati uz bok već poznatih likovnih dostignuća u mrtvim prirodama.

Iz superrealnog, i u krupnom planu kadriranog fokusa maglenih površina jabuka „snimljenih“ u mikrokosmičkoj opservaciji – prelazi u herojski svijet pejzaža, ponekad viđenog i u svojoj mašti, ali uvijek na temeljima čiste likovnosti kao jedinim realnim parametrom...

Zdravko Dvojković

profesor povijesti umjetnosti, 1996

Click me