Crtež koji izvire iz dubine slikareve darovitosti

Crtež Mirka Tomaića sadrži u sebi one iste mogućnosti kao i tzv. štafelajno slikarstvo: slikar kreće od uvjerenja da u „skromnoj“olovci može doreći svoje poetske vizije i iscrpiti svoj odnos spram svijeta koji ga okružuje na isti način kao i u kolorizmu najraskošnije palete, upravo po tome i jest izvoran crtač.

 

Smatram, da je sasvim dozrela odluka Mirka Tomaića da, nakon svojih samostalnih izložbi u Virovitici (Gradski muzej, 1993.) i Zagreb (Galerija Schira, 1995.), objavi grafičku mapu u koju će uvrstiti izbor svojih crteža. U njegovom slikarskom djelu crtež očito nije slučajni suputnik, crtež nije shvatio kao solfeggio, skicoznu zabilješku za kasniju sliku, već kao „sasvim autonomnu disciplinu“. Ustvari, upravo u ovom i ovakvom Tomaićevom pristupu crtežu treba potražiti sve one dublje razloge za objavljivanje ove grafičke mape.

Možda bi upravo u povodu njena objavljivanja trebalo ukazati na temeljna obilježja Tomaićeva odnosa spram crteža. Prije svega on u crtežu ostaje vjeran i privržen svom „hiperrealističkom“ viđenju svijeta, a ista se dosljednost u ovom i ovakvom viđenju očituje i u izboru motiva.

Svojom je vjernošću tzv. vanjskom svijetu (koje su ustvari u stvaralačkom procesu granice „vanjskog“ svijeta?) Tomaić je discipliniran u svojoj „školskoj“ akribičnosti. Ali to je samo privid, prave razloge ove „školske“ akribije treba tražiti u slikarevoj posebnoj crtačkoj nadarenosti i načinu kojim pristupa svijetu koji ga okružuje. Uvijek i nanovo ponavlja se staro i neiscrpno pitanje: da li slikar pristupa svijetu hiperrealistički zbog svoje sposobnosti izuzetnog crtača, ili i njegova virtuoznost isključivo u službi njegove poetske vizije. Ovaj „hiperrealistički“ odnos ne bi, dakako, bio moguć da Tomaić nije crtač par exellence, da se ne oslanja čvrsto na ono najizvornije u sebi. Upravo je crtež u Tomaićevom slikarstvu conditiosine qua non. Je li slikar u ovom trenutku aktualan ovim i ovakvim svojim postupkom? Za izvornog slikara ne postoji pitanje aktualnog ili neaktualnog trenutka, on je uvijek aktualan, upravo je on taj koji određuje aktualnost svojom darovitošću, a Tomaić je zaista slikar koji ima pokriće u svojoj darovitosti.

Na sličan način treba i razmišljati o Tomaićevom izboru motiva. U tome on je uvijek strog i, rekao bih, da na način izvornog dječjeg viđenja znade sažeti svoj motiv na ono bitno, neopterećeno „suvišnim pojedinostima“. U tome je blizak slikaru iz područja arte povera. Premda, upravo zbog njegove virtuoznosti, ne postoje prepreke između raskoši vanjskog svijeta i njegovih mogućnosti da ovu raskoš prenese „doslovno“, on bira isključivo „skromne“ motive u raskošnoj skali našeg složenog i mnogoznačnog svijeta, zaustavlja se na „detalju“, na najskromnijim pojedinostima u neiscrpnim mogućnostima „blještavog sjaja prirode“.

Umjesto da slika „raskošne“ motive, Tomaić se upravo asketski zaustavlja na „skromnosti“ jednog para klompi, na cjedilu postavljenom na tronošcu, na vrču na stolici, na paru starih i iznošenih cipela, na kaputu prebačenom preko naslona stolice ili veste ostavljene na tronošcu. Tomaić je upravo očaran ovim tihim motivima skoro neprimjetnim za oči „običnog“ promatrača u svijetu „tihotožja“. U kojoj je mjeri Tomaić izvoran crtač potvrđuje i činjenica da on ne ponavlja crtani motiv u svojim kolorističkim djelima. U tome on je blizak velikom crtaču Ivanu Lackoviću koji nikada nije „ponovio“ svoje crteže u djelima slikanim uljem na staklu.

Za Tomaića crtež sadrži u sebi one iste mogućnosti kao i tzv. štafelajno slikarstvo: slikar kreće od uvjerenja da u „skromnoj“ olovci može doreći svoje poetske vizije i iscrpiti svoj odnos spram svijeta koji ga okružuje na isti način kao i u kolorizmu najraskošnije palete. Po tome i Tomaić i jest izvoran i darovit crtač.

Josip Depolo,

likovni kritičar

Click me