Na tragu slikarstva naših dana

Oscilirajući između pluralizma i „narativnosti“ Mirko Tomaić traži svoje mjesto u složenosti postmoderne, u tome njegove šanse leže u nekim krajolicima novije adatacije.

 

Početkom osamdesetih Mirko Tomaić starta kao daroviti amater zapažen na nekoliko kolektivnih izložbi. Proči će dvanaest godina do njegove prve samostalne izložbe u Gradskom muzeju Virovitica (1993) na kojoj će se predstaviti s djelima jasno profilirane osobnosti. Tom je prigodom Josip Mikolčić, povjesničar umjetnosti, predstavio izlagača u predgovoru kataloga ovim riječima:

„Glavninu izloženog opusa (Mirka Tomaića) zauzimaju dva motiva: mrtva priroda i krajolik, što svakako predstavlja manifestaciju naglašene autorove usmjerenosti ka prirodi. Način likovnog tretiranja motiva otkriva pak razloge takve usmjerenosti – to je prije svega težnja za dosegnućem neiscrpnog sklada ljepote koji se nalaze unutar nje.“

S djelima kasnijeg razdoblja, izloženim uglavnom na prvoj samostalnoj virovitičkoj izložbi, predstavlja se Mirko Tomaić u uglednom Salonu Schira zagrebačkoj publici u očitoj namjeri verifikacije svog slikarstva izvan užeg kruga u kojem kontinuirano djeluje već godinama. Predstavlja se s tri tematska ciklusa: krajolici, mrtve prirode i portreti. Pred nama je zaista izuzetno darovit slikar koji je očito prevladao stupanj amaterizma u djelima recentnije datacije i danas je po svom interesu i određenim mogućnostima sve bliži preokupacijama profesionalnog slikara akademske naobrazbe. U ovoj se blizini, naime, očituje posebni interes za onu „grupu problema“ po kojoj se profesionalni slikar odvaja od izdvojenosti amatera iz tzv. povijesnih tokova, preuzimajući pri tome dio odgovornosti u svom „povijesnom prostoru“. Smatram, da se u Tomaićevom slikarstvu može naslutiti upravo ovaj proces odvajanja od „neobaveznosti“ amaterskog odabira i potrebe da se prihvate određeni postulati suvremenosti.

Na ovom svom razvojnom putu nije se Tomaić slučajno opredijelio za pastel, toj dominantnoj tehnici u njegovom slikarstvu,rekao bih, da je upravo u strogoj disciplini pastela otkrio idealan slikarski postupak koji u svemu odgovara njegovoj staloženoj prirodi u onom za njega tipičnom nastojanju eliminacije i težnji sažetom obliku. „Tehnika“, kako znamo, sama po sebi ništa ništa ne određuje, jer u umjetnosti ne postoje „lakše“ ili „zahtjevnije“ slikarske tehnike, ali ona ipak na određeni način otkriva umjetnikov temperament i njegov pristup u „građi“ slike. Činjenica je, da Tomaiću očito „leži“ pastel i da u mnogočemu u potpunosti odgovara njegovom načinu razmišljanja i izražavanja. To je više nego očito.

Oscilirajući u svom slikarstvu između purističkog, sažetog oblika, prvenstveno u motivima krajolika i „narativnog“ u hiperrealističkim mrtvim prirodama, Tomaić traži svoje mjesto u složenom trenutku postmoderne. Sve je očitije, naime, da je u krajolicima sa stogovima sijena u potrazi za motivom u kojem će eliminirati opisnost, „pripovijedalački“ detalj, i sabrano se koncentrirati na pročišćenu formu. Ustvari, upravo se u ovim pastelima Tomaiću pružaju šanse njegova „priključenja“ tokovima suvremenosti. Svladavši u razdoblju svoje amaterske propedeutike zanatske tajne i prekoračivši pragove nekih disciplina, Tomaić je učinio onaj presudni korak prema profesionalističkom pristupu, a time se i priključuje tokovima suvremenosti. Mnoge su šanse ovog trenutka zaista na njegovoj strani.

Josip Depolo,

likovni kritičar, 1995

Click me