Pastelom do orisa starih arhitektura

Izlažući ponovno u Otočcu, Mirko Tomaić predstavlja dio svog pikturalnog svijeta kojem je ishodište zavičajnost, a zavičaj prostor koji mu određuje slikarsku usmjerenost i entitet. Ne iznenađuje što mu se, s njim korijenima vezan, uvijek iznova vraća novim motivima i autorskim promišljanima, koloritom ostajući vjeran lirski mekoj tehnici pastela.

Slikarstvo Mirka Tomaića i njegovu autorsku osobnost pamtimo po nadrealističkim, snovitim motivima krajolika s dominantnim stogovima sijena i grmolikim stablima iz čijih sfumata struje tišina i mir i sluti se dubina osame ponekog izdvojenog stabla, razapetog na granicama obzorja, između neba i zemlje kao između samoće i nekog dalekog sna.

Pamtimo ovog autora i po hiperrealističkim mrtvim prirodama na kojima motive plodova, te odjevnih i uporabnih predmete ″gradi″ skoro fotografski vjerno, akribijom vrsnog majstora koji zadivljuje načinom kojim postiže njihov volumen i plasticitet. Prepoznajemo u njima intimistički intonirane, bliske nam odjeke zavičajnosti i davnine kojih se Mirko Tomaić ne odriče ni u svom novom tematskom ciklusu, u motivima koje je već likovno zabilježio jednako mekim crtovljem olovke, ″prevedene″ u nježno pastelno svjetlo kolorita, u motivima starih arhitektura, starih vodenica, mostova i sakralnih objekata… U prahu pastela, u njima krije se nataloženi prah povijesti Tomaićevog zavičajnog prostora i prah zaustavljenog vremena. U geometrijski čistim konturama otočkog ili švičkog mosta, u skoro mistički obojenom zdanju otočke Fortice, u eksplicitno jasnim konturama sinačkih vodenica, starih frankopanskih zdanja, crkava i kapelica… U konturama koje potencira od sadržaja oslobođena svjetlost pozadine, lišena detalja suvišne ambijentalnosti koju, kao svoju supstancu, u sebi već nose stare građevine, pa se ni u ovim radovima Tomaić ne odriče sažetosti svoga likovnog izraza, od pročišćenih formi i postmodernističke usmjerenosti. A čini se da je postmodernističko ozračje najizraženije u eksterijerima u kojima bilježi i zaustavlja vrijeme u ratu devastirane povijesne urbane jezgre u Otočcu, ovjekovječujući ju ikonografski dojmljivo i snažno. A detalji tek su dio tog ozračja i dokumentirani zapisi…

U svakom slučaju, riječ je o Tomaićevim radovima recentnije datacije koji ne samo da potvrđuju njegovu isprofiliranu i već afirmiranu stvaralačku osobnost i mjesto koje mu pripada u suvremenom slikarstvu, već nude likovno izgrađeni svijet u kojem se prepoznaje onaj dio zavičajnog nasljeđa koje, opstajući između prošlosti i sadašnjosti, prkosi tiho zaboravu i prolaznosti…

Jadranka Prša,

2004

Click me